Beč, 7.10.2001.

Poštovani gospodine i dragi prijatelju,

u svetu globalizacije gde se ‘ličnost’ po volji medijskih aranžera, pronalazi, menja, trampi i gubi – luksuzne arhitektonske monografije, koje često dobijam, uvek su pisane tako kao da je onaj o kome se piše negde daleko iza leđa onog koji o njemu piše. Esejistička sadržina tekstova je uglavnom standardizovana, baš kao što su brižljivo ‘digitalizovani’ i fotografski prilozi i sve je onda još elegantno upakovano u staniolske folije, kao i roba široke potrošnje.

Srećom, od prvog sam trenutka shvatio da Vaša knjiga o Emiliju – podvlačim ovo ‘knjiga’, ne prospekt, ne slikovnica – predstavlja neku vrstu prepričanog stvaralačkog romana ovog plemenitog i vrlo obdarenog graditelja, čija ličnost i ideje daleko prevazilaze granice pomenute markentiške norme.

Već od prvih analiza otvarate jedno bezmalo metafizičko pitanje. Svaki značajan graditelj imao je uvek i jedan svoj grad koji mu je pripadao po rođenju i poreklu, ili po slobodnom izboru; imao je neki grad u kom su njegova dela bila više kod kuće nego drugde, pa su tim i mogla da se iskažu do kraja... Moglo bi se izvesti da su graditelj i grad neka vrsta kružnog kontinuuma, baš kao i gnostičarska zmija Uroboros, ona što sebe samu ujeda za rep da bi simbolično omogućila večiti protok energije...

Obradovalo me što otpočinjete nabrajanjem toponima i nudite nam da shvatimo dublju sadržinu koja se u njima skriva. Reč je oduvek na početku svih stvari, zar ne? Uostalom, u bogatstvu reći često se naslućuju velike tajne graditeljske veštine. Da bi se opisao čeoni izgled klasičnog hrama (recimo, u kompozitnom slogu) i dan-danas nam je potrebno šesnaest grčkih i sedam latinskih izraza... Sviđa mi se, dakle, i mislim da je vrlo koristan vokabular koji odmah, od početka izlaganja, uvodite u igru da biste evocirali ne samo pojavnost već i asocijativnu raskoš starog, oronulog gradskog jezgra i olakšali nam ispravno čitanje Emilijevih skrupuloznih i darovitih intervencija.

Gradove danas branimo od zuba vremena, ali ih branimo i od novopečenih varošana koji, u želji da žive što gradskije, pa i velegradskije, ponekad i bezazleno doprinose razaranju gradskog bića. Implicitno ste dozvolili da se shvati tihi sukob gradskog i prigradskog i prividno gradskog mentaliteta, te ste nam predočili Emilija kao viteza branitelja urbanosti, na zadatku koji mu je po mnogo čemu pripadao. Znao je da grad nisu samo građevine, već je grad i duhovna moć (ili nemoć), a uloga graditelja, koji o tome mora stalno da poučava svoje nove sugrađane, nije ni laka ni naročito zahvalna.

A nesporazumi su u svim evropskim gradovima, u prvim posleratnim decenijama, umeli biti i groteskni. U ime svetog moderniteta, nastajala su ona funkcionalistička, betonska čudovišta, koja su se ubrzo pretvarala u socijalno obolele izrasline na gradskim tkivima, pa danas pripadnici generacija, rođenih i odraslih u tim zgradurinama, njihovo abšprengovanje pred televizijskim kamerama popraćaju burnim aplauzima i pokličima odobravanja...

Emili je bio veliki majstor upisivanja ponečeg novog u već postojeći – načet, oštećen, poluizbrisan starogradski tekst. A to je velika veština. I u toj veštini dolazio je do punog izražaja njegov mudri, mediteranski smisao za vaganje, za ravnotežu prošlog i budućeg, prolaznog i trajnog. On svakako nije bio čovek kog bi nam Jencks mogao objasniti, niti sam siguran da bi se Emili oduševio grčevitim jezičnim paradama onda još mladog, danas zacelo prestarelog drčnog jupija (Yuppie – young urban professional people), jer Igor nije bio stvaralac koji bi se lako zabatrgao u neku novu, najnoviju smenu mode. On je bio čovek kontinuiteta, pa mi se čini da ste ga daleko bolje objasnili načelom ‘kritičkog regionalizma’ no Jencksovim neologizmom ‘hipersenzualizma’. Ne sumnjam da je Emili bio senzibilan i senzualan, ali svakako pre na stendhalovski, dakle južnjački način, no na način površnog londonskog snoba.

A sada još nešto, i važno. Za mene su pravo otkriće Emilijevi pisani sudovi i sočne apoftegme. Veoma me privlače i bio bih Vam vrlo zahvalan, ako biste mi doturili koju kopiju njegovih tekstova.

Srdačno

Vaš prijatelj, stari čubursko – bečki

doppel – duplo – dupli MAČAK

Bogdan Bogdanović

Na zamolbu redakcije Orisa da napišem tekst o kući na Kantridi arhitekta Igora Emilija ostvaruju su dvije neočekivane, ali istovremeno osobno mi veoma drage mogućnosti. 

Prvo, Igor Emili arhitekt je s kojim sam se upoznao još kao malo dijete. Moj nono, stric i tata radili su s njime. Ja sam se zbog njega zarazio arhitekturom i odlučio postati arhitekt, te sam već dugo čekao priliku da to javno kažem. Kuća na Kantridi o kojoj pišem objavljena je u danas legendarnoj ‘Crvenoj arhitekturi’ davne 1984. godine, upravo kada sam kretao u Zagreb na prijemni ispit arhitekture.

Drugo, Igor Emili nikad nije volio pisati o arhitekturi, prezirao je ljude koji pišu, te kako sam kaže: ‘...dobivam moždanu koprivnjaču od naknadnog teoretiziranja i ‘znanstvenog’ doktorenja (tal. sdottotare) svojih radova. Projektanti bi morali prestati mnogo govoriti. ‘Inflaciju riječi’ (Krleža) trebalo bi zamijeniti krvarenjem nad projektom i u gradnji. Suludo je lajanje besmislica na mjesec, očekujući da će se jekom vratiti ozbiljan rezultat...’
 

A ja koji sam ga dobro poznavao sada pišem i to, gle čuda, upravo o njemu i njegovom djelu. Predivna prilika da ga nekim nadnaravnim mirakulom zauvijek razuvjerim u tim nepotrebno tvrdim stavovima.

Igor Emili arhitekt je koji je radio mnogo i intenzivno. Osim arhitekture volio je fotografiju i svoj primorski kraj. Bio je veoma utjecajan, te stručno, društveno i politički spreman na svaku akciju i projekt. Tijekom svoje karijera projektirao je gotovo sve, od interieura, do malih kuća, preko rekonstrukcija spomenika kulture, poslovnih zgrada, pa sve do velebnih hotela i prostornih planova. S lakoćom se snalazio u svakom arhitektonskom mjerilu. Nije se štedio i bio je u pravom smislu riječi protagonist događaja i vremena u kojem je radio i živio. Odlučivao je i preuzimao odgovornost. Iz tog razloga mnogi su ga obožavali, ali isto tako i mrzili. Jedno je sigurno, nije bilo osobe koju bi ostavio ravnodušnom. Imao je također priliku da kao rijetko koji arhitekt isprojektira i izvede kuću svog arhitektonskog biroa GPZ (Građevno-projektni zavod) u riječkom Starom gradu. U toj kući, rasadniku arhitekata, godinama je odgajao i pratio mnoštvo kolega i suradnika. Još dan danas njegova GEPEZA (tako je on zvao svoj biro) s više ili manje uspjeha radi i crta arhitekturu.

U kući na Kantridi koja je jedna od njegovih posljednjih realizacija iščitavamo sve elemente emilijevske arhitekture. To razmišljanje i komponiranje arhitekture počinje davne 1964. godine na kućici za odmor u Selcima gdje Emili studira i promišlja svoje prve derivate primorskih sklopova. Proces i razvoj takvih sklopova te njegovo sustavno istraživanje vodi ga dalje do Ville Losture gdje principom adicije elemenata realiziranih na maloj kući u Selcima izvodi novi složeni sklop malog motela sa grupiranim nizom soba i zajedničkih boravaka okupljenih oko velikih kamina kao Emilijeva omiljenog motiva. Kućom na Kantridi Emili izvodi svojevrsni rezime svojih principa koji se zapravo sastoji iz metode slaganja i prilagođavanja elemenata vernakularne arhitekture primorja i njihova transponiranja u suvremeni arhitektonski kod.

Način promišljanja sklopova, oblika kojima barata, te osobna arhitektonska filozofija materijalizirana je u njegovom specifičnom i nikad ponovljenom, a još manje objašnjenom ‘ekspresionističkom vernakularu’. Motivi primorske arhitekture Emiliju su bili svojevrsni ‘gotovi elementi’ koje je u svojim ekspresivnim i snažnim skicama crnim flomasterima na tankom skicen-papiru slagao u nove i neočekivane sklopove. Takvi su sklopovi nastali prostornim stapanjem, gužvanjem i distorziranjem elemenata vernakularne arhitekture. Uhvaćeni i odabrani elementi i oblici dimnjaka, kamina, balkona, konzola, streha, kosih krovova, primorskih volti, rebrastih škura, oblikuju u njegovom projektu nove začudne arhitektonske sklopove, konstrukte i objekte.

Kombinacije žbuke, stakla i rustičnog kamenja kojima oblaže i presvlači tako oblikovane i derivirane oblike postavlja vješto i precizno na sunce, stvarajući pritom neočekivane crno-bijele kubističke slike. Njegova poznata fotografija ‘Svijetli trenutak’ najbolje nam pokazuje njegov pogled i oko za karakterističan primorski vernakular, senzibilan i veoma ekspresivan sklop.

Kako u oblicima i volumenima, tako na tlocrtima Emili bilježi i oblikuje svoje prostorne zapise. Tlocrt je umjetnički grafikon, sustav sklopljen pravcima, crtama i linijama koje se stapaju u napetim krivuljama da bi u konačnici njima iscrtavao prostorije, kamine, zidove, gromače i bedeme. Svi elementi kuće i crteža koji ju prikazuju ideogrami su malog primorskog grada ili nekog starog kaštela. Centar kuće uvijek je fokusiran na kombinaciju dvaju elementa. Prvi je kamin s vješto oblikovanim dimnjakom koji je centar tlocrtne organizacije i držač prostorne kompozicije volumena građevine, a drugi je pogled na odabrani motiv i panoramu uokvirenu precizno proporcioniranim otvorom kojim se ujedno oblikuje i perforira volumen građevine.

Topografija kuće također je suptilno razvedena. Nema jedne visine, sve je razlomljeno, podatno i prilagođeno mjerilu, ali i primorskom materijalu kojim je građeno. Veličine i oblici u tlocrtu, presjeku na pročelju i volumenu generirani su urođenim osjećajem za mjerilo i ritam crno-bijele sjene. Tekstura i struktura idu od glatkog do hrapavog, preko tvrdog ka mekanom. Od grubog do poliranog kamena preko žbuke do tesanog ili poliranog drveta , omiljene mu kože s dlakom goveda do polirane i brušene bojane kože, mesinga, lijevanog stakla u boji sve je na svom mjestu. Emilijeva arhitektura tjera vas da ju osjećate, pipate, dirate, gladite.
 

Kuća na Kantridi rađena je za Emilijevog dobrog prijatelja advokata Vajića koji je, nakon što se uselio u kuću, poslao svom arhitektu pismo. U njemu kaže: ‘Kad gledam šest godina unatrag (…), shvaćam kako sam naučio da je arhitektura umjetnost, meni najsloženija među poznatim granama umjetnosti (…), osjećao sam svakodnevno nasilje kojem je izvrgnuta ideja, inspiracija i koliki je put da se ostvari zamisao. Sa svih strana nastoje obeščastiti (svjesno ili nesvjesno) onu ljepotu i čistoću ideje, koncepcije, stava. Shvatio sam našu baštinu, njene elementarne vrednote i još više zavolio kraj u kojem sam rođen. Odjednom sam doživio rađanje novih vrijednosti iz nekoliko bezličnih masa. Ni u snu nisam mislio da se iz gromače, rudimentarne, izvorne, nepatvorene težačke gromače, može graditi kuća. Naučio sam voljeti tu gromaču, ambijent i ugođaj primorski. (…) Vidio sam kako se iz tih temeljnih vrijednosti našeg prostora stvara moderno, funkcionalno i novo, a da nema ni traga epigonstva i nekritičkom prihvaćanju tuđih ideja (…). U kući stalno pronalazim nove vizure, osjećaje i različita mjesta (…) gromače, razigrani krovovi, strehe, terase, stubišta, veze i prolazi… Kako ‘lokalno’ može postati univerzalno kad je izvorno i u prvom redu humano…’

Mislim da to intimno i toplo pismo najbolje govori o energiji Igora Emilija, te snazi ideje koju je nesebično dijelio svojom arhitekturom. Ljudi su jednostavno bili uhvaćeni i zauvijek oduševljeni prostornom aurom arhitektonskog projekta koji je stvarao. To se stanje i energija u kući na Kantridi najbolje osjeti i vidi.

Igore, nadam se da nisam pretjerao i vjerujem da nisi dobio moždanu koprivnjaču od naknadnog teoretiziranja i ‘znanstvenog’ doktorenja (tal. sdottotare) svojih radova.

Tvoj učenik, Idis Turato